Tokio Hotel in Serbian hearts

TH 4ever the best band in the world!
 
HomeFAQSearchRegisterLog in

Share | 
 

 Tomova i Billova malena zauvijek!

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Prinzessin von Brüder <3
New fan
New fan
avatar

Number of posts : 35
Age : 27
ËîęŕöčĽŕ : Humanoid City <3
Registration date : 2009-12-25

PostSubject: Tomova i Billova malena zauvijek!   Sat Jan 09, 2010 8:48 pm

Dusice moje,MOLIM VAS,nemojte se smijati citajuci moju ff-u:),potrudila
sam se a i namucila da je napisem,ali nadam se da ce vam se svidjeti!
Tema ja skroz luda...ali kako drugacije objasniti kako to da sam ja
Tomova i Billova malena sekica?!Nadam se,iskreno, da cete uzivati!FF-u
sam upravo maloprije zavrsila!!!!Very Happy
VOLIM VAS NAJVISCHE NA SVIJETU!!!!!!!!!!

P.S.Inace,mislila sam da tu ff-u prevedem na njemacki jezik i da je,ako
bude luude srece,nekako predam Tomu i Billu...na koncertu u ZG-u
...umjesto pisma...jer...ovdje je skoro sve napisano i opisano...sva
moja osjecanja i snovi...u neku ruku...tako da...ali bice sta
bude...necemo srljati!Wink Bujna masta,ha?!:/ ....Smile
Uzivajteeee!!!!Wink)))







Tomova I Billova malena zauvijek!


“Ljubav nikad ne umire prirodnom smrcu.Umire jer joj
ne znamo obnoviti izvor.Umire od sljepoce, pogrešaka, izdaje.Umire od bolesti i
rana; umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja.



Buducnost ljubavi jest istinska
ljubav-velicanstvena,divna ljubav koja ne nanosi bol,vec radost;ljubav koja
nije mala,vec golema;ljubav koja je više od osobne te postaje duhovna.To je
odredište našega putovanja-to je naš istinski cilj....



Ljubav
je samo rijec…mi joj dajemo ime!...“



******************************************************************************************



“What you don´t know
Is that your scars are beautiful
What you don´t know
Is that your imperfections are what make me whole
What you don´t know
Is how we spare our time
Cause I can´t speak whenever you´re around …

And it´s not like me to hide behind a wall
And it´s not like me to fear before…”


… Heeeej,pozdrav svima!Ja sam Marina.A ovo sto pisem
je moja zivotna prica,jako zapetljana I cudna,koju zelim da podijelim sa
vama!Ja ne mogu da oducujem I ne znam hoce li vam se ona svidjeti ili
ne,ali,vjerujte mi,meni je bezbroj puta sve ovo cudnije I ludje nego vama!Ja
jos uvijek,I nakon svega toga,jednostavno ne mogu da u svoj mozak prizovem tu
stvarnost!Ipak,ko zna zasto je to dobro…Ja se osjecam kao da sanjam
nevjerovatan san,ali-stvar je u tome sto-ja ne sanjam,ovo sve je
STVARNO!!!!...Da li ste spremni da zaplovite kroz more mog zivota?Zelite li
krenuti sa mnom u avanturu koja se ne zaboravlja?...Dobrodosli!!!!Smile



Pa
da krenem s pricom…



Kroz monsun


“What you
don´t know
Is that I lay awake
Wishing you were here tonight
What you don´t know
That I loved you long before we were alive
Cause how would you know, how could you know?
So now I´m gonna tell you everything … “


...15...taj
broj meni neopisivo mnogo znaci...15...podsjeca me na onu zivotnu istinu,oni
zivu radost i sve sto upotpunjuje jedan mladi zivot!Imala sam 15 godina kad sam
se sa mojim roditeljima doselila u Magdeburg,da,da,bas u ono vrijeme kada je
Tokio Hotel Groznica uveliko pocinjala da se siri svijetom.Zivjeli smo u centru
grada,vise na sjevernoj strani.Bila sam jedinica,bez brata i bez sestre,mada je
moja proslost dokazivala suprotno,ali,o tome ne mogu da pricam,niti zelim,jer
to je za mene isuvise bolna tema...prebolna...Danas sam otkacena i pomalo
cudna,povucena 19-godisnjakinja.U Magdeburgu studiram Germanistiku,imam prosjek
10,00,Jedna sam od najboljih studenata na fakultetu.I nije da se hvalim,ali sam
ponosna na sebe...bar u necemu i mogu biti.Voljela sam sve TH fanove,a i oni su
mene.Odmah smo se nasli!Moglo bi se reci da sam bila prava mala miljenica TH
fanova.Ahhhh...njih sam obozavala!Bila je to ona prava nevina i cista
ljubav...tako sam ih voljela...valjda mi je to popunjavalo onu prazninu u srcu
i dusi...onu ocajnicku potrebu da i ja imam nekoga kraj sebe,da i ja imam
sestru ili brata...Bila sam srecna,ali...samo prividno...niko nije znao da sam
sa mukom i bolom skidala svoju tesku masku kad padnu zavjese...Ubijala me je ta
usamljenost,svakim danom,sve vise,ni sama nisam znala kako sam prezivljavala
sve to,ali ljubav,volja,zelja...to mi je davalo snagu da ipak,kroz neku
maglu,vidim naprijed,bez obzira na bol i teret koji su stalno bili
tu,sveprisutni i koji su me uvijek ranjavali...opet i iznova...a vec je na dusi
i srcu bilo bezbroj rana i oziljaka koji su pekli i boljeli...i danas zive i
krvare...i danas jednako boli...mozda cak i vise...Svi su znali da blizance
Kaulitz,Billa i Toma,volim poput brace,kako u Bosni,tako i sada u
Njemackoj.Ovdje je to pogotovo bilo izrazeno,a mojim prijateljima i
prijateljicama ovdje to je bilo cool,neobicno i veoma zanimljivo...niko od njih
me nikada nije zezao zbog toga,naprotiv,bili su mi ogromna,ma ne,gigantska
podrska sto se toga tice.I zaista,ne znam sta bih bez njih...oni su bili moji
andjeli cuvari...ali,moje srce i dusa nikada nisu zaboravili moje TH batice i
sekice sa kojima me je prvi put spojila ljubav prema TH-u...sa njima
se,vjerovali ili ne,i dan-danas cujem...jos redovnije nego dok smo bili
koliko-toliko blizu!I to me cini neopisivo mnogo ponosnom na sebe...vidite vi
sta ljubav radi covjeku!Smile...Mogu reci da sam tada napokon pocela da disem i da
zivim...ali u pravom smislu tih rijeci...Ziva sam..i jaca nego ikada prije!...






Otkrit cu ti tajnu



“ What you don´t know
I have studied the way you walk
What you don´t know
Is I´ve already kissed you in the shadows of my heart
What you don´t know
Is that you´re poetry
If you turn around there´s someone you won´t see

And it´s not like me to hide behind a wall… “


...Zivot je
zaista nepredvidiv,a svijet tako mali...nista nije cudno,samo smo mi ljudi u
cudjenju...i zaista jeste tako.Ja sam jos uviejk u cudjenju i ne mogu da
vjerujem da me je zivotni put naveo da se nadjem ovdje,u zemlji mojih snova,u
Njemackoj...A ja sam sve to znala...dok sam sanjala te sne o njoj,nejgovala ih
i brinula se o njima kao da su ljudsko bice...ali,oni nisu bili ljudsko
bice...bili su i vise od toga...a ta vjera je prethodila cudu/i evo me,ovjde
sam-NAPOKON!!!! ...



U Njemackoj
su mi moji roditelji kupili bicikl.Jedan crni,predivan...Bila je to ljubav na
prvi pogled...Ahhhh...dragi moji roditelji...samo su mi otvorili put...Zelim da
vam priznam nesto.



...Svaki dan
sam,nakon fakulteta,vozala bicikl kroz Magdeburg ili sam isla do mojih
prijatelja i prijateljica.Ali...postoji tu i jos nesto...A to nesto se zove
Loitsche,seoce 15 km sjeverno od Magdeburg-a.Zvuci li vam poznato?!Itekako...Ja
i moj crni bike smo skoro svaki dan boravili tamo i vozili se prekrasnom
sumicom iz koje se sirio bozanstven miris trave i rastinja...nisam ja isla zbog
toga u Loitsche.Razlog je bio...razlog su bili...pa...znate vec...Tom i Bill.
...Svaki dan,opet i ponovo...vozila sam se da bih iz daljine posmatrala jednu
malu poluskrivenu kucicu,jedan mali,ali za mene najveci,srcu najdrazi i dusi
najmiliji dom...Satima bih tako ostajala skrivena u daljini i posmatrala taj
mali raj i... plakala...plakala dok ne bi isplakala sve suze,koje su se opet
ponovo radjale u mojim ocima svaki put kad bih se ponovo nasla na starom
mjestu...U tom malom domu su zivjeli Tom i Bill,sa svojim ocuhom Gordon-om i
majkom Simone.Vi znate da su se oni prosle godine vjencali,krunisali brakom
svoju vezu.Ne mogu ni da zamislim koliko su andjeli moji,blizanci,bili
srecni!!!!...Njihova sreca mi je davala snagu!Baka im je dolazila svakodnevno u
posjetu ili kad vec stigne...Sve sam ja to znala otprilike,sta i kako...jer taj
dolazak mi je bio poput nekog rituala,poput iscjeljenja...Nisam ja bila poput
Perrine i njenih kolegica,onih stalker-ica ili sta su vec.Ovo je bio lijek za
moju ranjenu dusu i slomljeno srce,toliko puta lomljeno i svaki
put..pa..uspijem nekako da poslozim razbijene i krvave komadice svog srca,koje
mi drhti u rukama i treska se kao covjek koji ceka svoj posljednji izdah...Stajala
bih tako,cini mi se,i citav dan,ali to je za mene bilo kao psiho terapija.A
svaki povratak kuci bio je kao dobitak nove nade,nade koju sam nosila u svom
srcu i dusi tako jako i cvrsto...nista i niko mi je nije moglo oduzeti.Jednom
sam tako,plakajuci,posmatrala njihov dom i nadala se,kao i svaki put,da ce bilo
ko od njih izaci na ulicu,a dusa i srce su tihim vriskom dozivali njih...Toma i
Billa...nadajuci se uzaludno da ce ih cuti...U toj svojoj zanesenosti,popeh se
malo vise na vidik,svi sa strane mogli su dobro da me osmotre.Sagnula sam se,u
jednom trenutku, i okrenula na drugu stranu,jer me je nesto lagano udarilo po
nozi...o,neeee!Spao mi je lanac sa bike-a.Vidjeti mene u ulozi majstora nije
nimalo prijatan pogled.Sva sam se zapetljala,ruke su mi bile bukvalno crne od masti
kojom je lanac bio oblozen...ustala sam,onako hitro,odjenom,i..okrenuh se.Ono
sto su moje oci tada vidjele,zauvijek mi je ostalo urezano u mozak,u um,u
srce,dusu...Iz kuce su izasli prvo Simone,pa Gordon...a ja stajah kao ukopana u
zemlju.Oduzela sam se...bili su mi tako blizu...ne tako daleko...Teta Simone mi
je prisla prva.Nasmijala se na meneonim svojim prelijepim,najljepsim
majciniskim osmijehom i stavila ruku na moje rame.Zatim je,nakon nekoliko
minuta,dosao Gordon i pridruzio nam se.Pozdravili smo se...I ne znam
kako,zasto,zbog cega...osjetih u sebi kao da smo stari znanci,kao da se
poznajemo jako dugo...osjecala sam da smo povezani.Na koji nacin,zaista mi nije
bilo jasno u tom trenutku...Ali,jos veci sok sam dozivjela kad mi je teta
Simone rekla:



„Heeeej,Marinice
ljepotice,pa otkud ti ovdje u Magdeburg-u?“,rekla je njezno I poljubila me u
obraz.



„Gordon-e,pa
ovo je nasa Marinica“,licem joj je
zasijao osmijh od uva do uva,“pogledaj samo kako je izrasla u prelijepu mladu
djevojku!‘‘,rece,a oci su joj blistale...valjda od srece...“...ali samo mi je
zao sto Tom i Bill nisu tu,da je vide,mislim da bi se obradovali,i to
jako...jer...“...rece onako tuznog pogleda i ucuta.



„Draga
Simone,sada nije vrijeme za tu pricu...Marina,znaju li roditelji da si ovdje?“,pitao
je Gordon ozbiljno.



Nisam mogla
progovoriti,vec samo klimnuh glavom,ali kao da me je drmnula struja.



„OK“,rece
teta Simone,“Gordon ce da ponese tvoj bike da ga popravi,a ti ides sa mnom
kuci,na caj i kolace,baka je tu...moramo
da popricamo...i ne brini...tvoji roditelji i mi smo se vec sve dogovorili u vezi toga...“ ,namignula mi je
i,zagrlivsi me,krenuli smo.



...Rez!OMG...S..ST..STA...STTAA...SSSSTTTAAAAA
JE O-V-O?!Je l‘ ovo NEKA I NECIJA NESLANA SALA?!KAKO MENE ONI MOGU POZNAVATI?!MISLIM,OH,MEIN
GOTT!!!!!!...REEEEZ,COVECE!!!!...U redu,znaci,ja sada idem U KUCU TOMA I BILLA
KAULITZ-A!!!!OMG...I sve je OK..da,da...MA STA JE OK?!...Odmah mi je palana
pamet knjiga William-a Paul-a Young-a, „KOLIBA‘‘... Bila sam komirana,ali u pravom
smislu te rijeci,sto komirana,sto sokirana...isla sam za njom kao
hipnotisana...ne imajuci pojma o cemu se radi...iskreno,sta god da je bilo,nije
me bilo ni briga...bila sam tu,tako blizu...samo dva koraka su me dijelila od
ulaska u svoj najveci san...Usli smo u kucu!!!!Bila sam toliko izgubljena,u
mozgu mi je stotine uragana i tornada protutnjalo,osjecala sam kao da ce mi se
glava raspasti u milijardu sitnih komadica,mozak mi je bio natekao...ili sam ja
bar imala takav osjecaj...nijedna histerija,nijedno uzbudjenje,nista,ama bas
nista nije moglo opisati kako sam se u tom trenu osjecala...Kako opisati
neopisivo?!...



Kad smo usli
unutra,docekao nas je veseli osmijeh Tomove i Billove bake i veoma srdacno i
toplo izreceno „Hallo,Schatzi!“ …A Schatzi tj.,ja,je bila komirana… Pocela sam
da se tresem,disala sam tolikom brzinom,srce u grudima je bilo kao pod elektrosokovima,a
suze samo sto nisu,poput bujice,preplavile moje lice.Umirivala sam svoju
podsvijest I smirih se nekako…cisto da se ne izblamiram…blama me je bilo
najvise strah!Kad su svi sjeli,prvo sto su mi rekli,bilo je to da im je
neopisivo jako zao sto sa nama nisu Tom I Bill,bili su koncertu u
Oberhausen-u(da,da,to je bio onaj koncert koji mi je promakao ispred
nosa..ali,ovaj trenutak sada..ma ne bih ga mijenjala ni za sta na
svijetu…koncerata ce biti…sad se odlucuje o mojoj sudbini!!!!)…Sve je bilo kao
I u mojim mastanjima,kao u u mom snu…sve,ali sve!Bila sam ocarana…I previse
jako ocarana… Sjela sam izmedju bake I tete Simone a Gordon je sjeo ispred nas.Zatim
je poceo prvi da mi se obraca:



“…Draga,ne
moras da krijes uzbudjenje,znam odlicno kako ti je,ali opusti se…Sigurno se
cudis otkud to da mi bas tebe poznajemo,I tvoje roditelje,ali molim te iskreno
I od srca da mi vjerujes na rijec I znaj da ovdje nisi bez ikakvog razloga.Mozda
ce da te bude stid,ali neka te ne bude,kad ti ovo kazemo,a I ono sto ti tek
trebamo I moramo reci
…imas pravo da
znas
sada je doslo tvoje vrijeme
da saznas neke stvari…” -rekao je tonom
glasa tako uvjerljivim da sam odmah osjetila kako se opustam I sve je postajalo
…dobro…



“…Draga
Marinice…nije ni meni lako sto ti ovo pricam I sto sve ovo tek sada
saznajes,ali…” rekao je tiho,a iz ociju samo sto mu nisu pocele liti suze,sav
se blago zacrvenio u licu…Teta Simone je plakala,ali sa osmijehom na licu,a
baka je,krijuci suze,izasla iz dnevne sobe I otisla napolje,u vrt iza
kuce.Vidjela sam kad je sjela na stolicu I kupila ruke na grudma,pogledavsi
prema nebu…



“… ali,to
nije moglo biti odmah otkriveno,jer ipak –TO-nije mala stvar!!!!Za nas nije,a
za tebe pogotovo…”,rekao je to tako milim glasom I dodao:



“…I znamo da
ti je mnogo drag tvoj crni bicikl…vidjali smo te kad zastanes u blizini nase
kuce I sa smijeskom posmatras u daljinu,bacas pogled prema nasoj kuci I smijes
se…a onda se okrenes,popnes na bike,okrenes sejos jednom prema nasoj kuci I
posaljes pusu…znamo sve,mila…”,rekao je kao da se obraca maloj bebi.Mislim,bar
je meni takav dojam ostavljao…



Jas am se
zacrvenjela kao rak,samo sam sutila,ali uhvatih na rubu usne…osmijeh…malen,ali
od srca…trebalo mi je to…pogotovo sada…svi su tako divni,ali to je obicno tako
kada trebaju da ti kazu neku sokantnu vijest…ili nesto sto ce te jako
potresti…Eh,mene je ono najsokantnije od svega cekalo upravo sada…



“…Ne znam
odakle niti kako da krenem,ali krecem od pocetka…“,rekao je sa smijehom a oci
su mu zasijale...



“…Sreco,ti znas da su te tvoji roditelji
usvojili kad si imala samo 16 dana. ...“,rekao je tuzno.



O,Boze...oni i to znaju...Pogledala sam ih…I
istog trena kucu je ispunio emocionalno snazan jecaj…OMG…ja placem Pred
NJIHOVIM roditeljima…Baka je ustala sa vrtne stolice i okrenula se prema
prozoru,gledavsi u nas,a zatim se samo
okrenula i…otisla u nepoznatom pravcu…



„...dusice moja...ne znam kako da ti ovo
kazem,ali te molim da mi oprostis...nije ni meni lako,ni Simone,ni
baki..nikome...Tom i Bill znaju,ali...ne znaju KO JE TO TACNO!I...molim
te,nemoj ciniti neku glupost nakon ovoga,molim te,malena moja,mi smo tu...sve
je OK...znaj da te volimo...“,gledala sam u njih,a krupne suze su mi se
slijevale niz lice...Sta je to?Sta mi to trebaju otkriti?Zar je moguce...ma sta
je to sto ih muci?Sta ja to trebam znati...?Ludila sam u sebi,ali borila sam se
sa svim tim osjecajima koji su poput magneta koji privlaci razne
predmete,lijepili se za mene...izludjivali me do bola...do besvijesti...Brojna
pitanja...a samo jedan odgovor...jedan...i jedini odgovor koji ce do temelja,do
korijena uzdrmati citav moj svijet...mene...moje bice...i sve ono sto jesam...
i sto cu biti...



„...Malena...tvoja majka te je
ostavila,jer...nije te zeljela...niko iz njene porodice...a to znas...o tome
ste ti i tvoji divni roditelji pricali...za oca su ti rekli da ga nikada neces
upoznati,jer se ne zna ko je...ali to nije istina...oni u MORALI tako da ti
kazu...Tvoja majka je sada negdje daleko,niko to ne zna...niko ne zna gdje
je...ali,tvoj otac...tvoj pravi,bioloski otac je...on.. on je...on je ovdje...i
voli te i kaje se zbog svega...ali,znaj da te volim...“



MOLIM?!DA LI JE ON TO REKAO DA ME VOLI ILI SAM
JA POGRESNO CULA?!...OMG...



„...Mila moja...ja sam tvoj pravi otac!Ja,Gordon
Trümper...“,spustio je glavu I zario prste u kosu…zajecao je…



...Moj Boze,ovo je stvarno bilo i mnogo previse
za mene!Sta je ovo?!Nemoguce je..ne...ovo je nemoguce...NEMOGUCE!!!!Nisam mogla
da slusam,nisam mogla da
vjerujem...Ja..oni..ne,ne...nikako...nevjerovatno...ne..ja...kako...zasto...?!
Tom i Bill ... OMG...TOM I BILL KAULITZ SU M-O-J-A B-R-A-C-A !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Stavih
ruku na usta da zaustavim vrisak koji se svim silama borio da izadje iz mene,derao
me je,parao me,poput vatre se sirio mojim tijelom...bio je u isti mah i bolan
...ali i pun neopisive radosti i srece!Ja sam se samo pocela tresti a suze su
se nekontrolisano pojavljivale u mojim ocima i slivale se niz moje lice...Teta
Simone me je zagrlila i...sve cega sam se sjecala bilo je..mrak...i priguseni
vrisak:“Zovite odmah Hitnu pomoc!!!!“...Pala sam u nesvijest...






Ti si moj san


„What
you don´t know
is that I lay awake
Wishing you were here tonight
What you don´t know
Is that I loved you long before we were alive
Cause how would you know, how could you know?
So now I´m gonna tell you everything

What you don´t know…”


...Pocela
sam da se polako budim.Osjetih kako me je neko uhvatio za ruku,a zatim tihi
sapat i onda lagani zvuk osmijeha...taj osmijeh mi je bio itekako
poznat...Otvorih oci.Miris poznate prostorije prolazio je mojim nozdrvama poput
kokaina.Da...moja soba...Preletih pogledom po sobici...Svi su tu...Svi...ali
NJIH ...njih NEMA...Pocela sam nekontrolisano da placem,vristim...zeljela sam
da im kazem da me ostave na miru,da se svi sklonu iz sobe...ali...nisam
mogla...nisam imala snage za to...Ipak,koliko god me je ovo povrijedilo i
potreslo do samih granica izdrzljivosti,voljela sam Gordona najvise na
svijetu...jer on je ispunio moj najveci san...nemoguc san,nevjerovatan
san...ali to je bio moj san...moj najstvarniji san...Samo kad se sjetim...



Gordon je
stajao na vratima i gledao je u mene...Ja i teta Simone smo zastale sa pricom
kad je ona pogledala slucajno prema vratima i ugledala njega...ja sam se zatim
okrenula...Tada su nam se pogledi sreli i ...ispruzila sam ruke prema njemu,a
on mi je dosao u zagrljaj...oci su mi bile pune suza...sve troje smo tada
zaplakali...baka nas je posmatrala i zaplakala je i ona...Toliko emocija i
osjecaja u jednom danu bilo je naprosto nemoguce dozivjeti,ali ...ja ih
dozivih.Tu divnu idilu kvarilo je samo bolno sjecanje,sama pomisao na na to da
sad kraj nas nisu Tom i Bill,da to sve i sa njima podijelimo...oni su uvijek
bili tu,u mojim snovima i mastanjima...uvijek tu...u svakom mom snu...moja
braca....O,Boze moj dragi...kako mi to zvuci tako snazno,tako...od srca
izreceno i u dusi rodjeno osjecanje...Ali,prevarila sam se...Moja predivna
braca su imali drugi plan sa mnom...






Malena


“ What you
don´t know
Is when the morning the sun collide
The morning comes
This time I won´t be afraid to try…”


...Bilo je
vec podne.Odlucila sam da cu danas ipak na fax,na predavanja,a do njih sam
imala jos dva sata,puna dva sata.Sto se tice mene,osjecala sam se bolje,ali jos
uvijek neobicno i pomalo sokirano...kao da sam pala na Zemlju sa Marsa...a kako
i ne bih...nakon svega sto se za ovako kratko vrijeme izdesavalo...Nadala sam
se da cu sada da NJIH vidim,ali...Svi su bili na okupu,moji roditelji,teta
Simone i moj drugi tata,Gordon...osjecala sam se kao u nekoj prici,bajci...kao
u filmu...I opet su svi tu...svi...ali NJIH nema...I opet bol,i opet suze...ovaj
put jos jace je boljelo...suze su bile jos snaznije i...krupnije...Smirila sam
se nekako,ali na jedvite jade...pa krenuh polako da se oblacim...Nasminkala sam
se,obukla u svom prepoznatljivom fazonu i taman sto htjedoh da obucem
platforme...osjetih da iza mojih ledja neko ima...Svi su dosli da me
isprate...U pogledima im se vidjela velika sreca,ali...u mom pogledu sigurno
nije...sve mi je to nekako bilo cudno...opet sam imala osjecaj da mi nesto
kriju,da se sprema nesto...mozda neko iznenadjenje...posmatrala sam ih...ali
nisam mogla odoljeti a da se ne nasmijem,onako iskreno,iz srca!Gordon i teta
Simone su skoro u glas rekli:“Oh,dragi Boze...pogledaj je...taaaako lici na
njih!Ima njihove oci...“,rekli su smijuci se i kroz suze.Od sviju sam dobila poljubac
i zagrljaj, a onda sam se okrenula i krenuh prema ulaznim vratima.Vani me je
cekao bike,moj crni bike,a na njemu sam vidjela poruku,oslovljenu na moje
ime...U njoj je pisalo:



„...Andjeli
su na tvojoj strani.Samo se okreni i vidjeces ih.Gdje god da su i sta god da
rade,,uvijek ce cuvati NJIHOVU MALENU... -Gordon I Simone “



Andjeli…znali
su cak I kako zovem Toma I Billa,od milja…Zavrtjela sam glavom njezno I
nabacila onaj osmijeh koji je bio samo meni poznat…”Pa…hajdemo onda da trazimo
ANDJELE NA MOJOJ STRANI!!!!”. Glasno sam se nasmijala,sjela na bike I pojurila
da sto prije stignem na fax!Bila sam I
srecna I tuzna,sve u isti tren…Dodjoh na fax brze I prije nego obicno…drustvo
me bijase cekalo,pa smo otisli na pice.Parkirala sam bike I zastala na tren.Pogledala
sam u onu poruku koju sam drzala u ruci,poljubila je I prislonila je na
srce.Uzdahnula sam,zatvorivsi oci I,pogledavsi opet otvorenih ociju u
nebo,nasmijah se I rekoh:”Boze moj,oprosti mi ako sam ikada sumnjala u Tebe,ako
sam Te ikada svojim ponasanjem povrijedila…Hvala Ti…beskrajno Ti hvala…Volim Te!!!!Volim
Te najvise na svijetu…Tebi dugujem svu svoju srecu!!!!!”I od sveg srca I duse
mislih to sto rekoh!…Okrenula sam se prema ulazu na fax I rekla tiho,u sebi,sa
osmijehom na licu I iskrama u ocima:”…Sada sam zauvijek NJIHOVA malena…ZAUVIJEK
NJIHOVA MALENA!!!!!!!!!!”…Poskocih srecno I bacih se u zagrljaj drugarici koja
me je zbunjeno gledala…Kasnije smo se svi izgrlili I izljubili…Znate li sta je
danas?!Danas je 14.05.2010...Marinin rodjendan!...



…Profesorica
Morfologije nije bila tu,tako da smo svi veselo izjurili sa fax-a i otisli u
obliznji restoran na pice,a i da prezalogajimo nesto…svi smo bili ludi za
pizza-ma iz tog naseg restorana.Inace,njegovo ime je bilo “Slobodni Um” … a I
mi smo bili slobodni…Frei im freien Fall … Very Happy …Smijeh,zabava I suze(od kocenja
I smijanja do besvijesti),sve to je bilo sa nama I svi koji su se druzili sa
nama,bili su odusevljeni…tada je moja depresija zauvijek
nestala…iscezla…Odjednom se uhvati vriska!E taj vrisak mi je bio taako
poznat…tako su mogli vristati samo moji TH fanovi…Pet fanovki sa fax-a je
dotrcalo do mene I rekose mi: “AAAAA,Mariniceeee,upravo je sa druge strane
prosao auto TH-a.Ja onako sva sumanuta skocih I poceh da vristim,cijeli fax je
znao da kad ja vristim,to je prava zabava!Very Happy …Kao iz topa progovorih,a u smislu
ih pitah nesto kao gdje su,gdje se nalaze,gdje su skrenuli….ali..kasno…rekose
mi das u jako brzo prosli tuda I izgubili se u nepoznatom pravcu…Opet sam
ostavljena na cjedilu…ali,nisam se dala smesti…vidjecu ih kad-tad!!!!!I
zaista,bijase tako…ali ovaj put tema posmatranja sam bila ja…kao prije nekoliko
mjeseci sto su bili ONI…Ni brige,ni pameti,a ni svijesti o tome da me MOJI
ANDJELI upravo posmatraju,cak I da su vidjeli moje “divljanje” kad su mi moje
divne fanovke javile da je njihov auto prosao s druge strane mog fax-a…sve su
to njihove andjeoske oci vidjele…sve…a ja…ono sta ja nisam znala bilo je to das
u mi oni bili sada tako blizu…blize nego sto sam ikada mogla zamisliti… I,upravo
su me posmatrali iz daljine,dobro skriveni od znatizeljnih pogleda preveselih
fanova I prolaznika…



“…Prosto je
nevjerovatno da se mi nalazimo u ovakvoj situaciji”,rece zbunjeno Tom,sa
iznenadnim smijeskom na licu.



“Da,u pravu
si…IMAMO SESTRU,COVECE!!!!”,rece Bill kroz smijeh…oci su mu jako blistale!“Ne
mogu da vjerujem!”



“Ni ja…svemi
je tako…cudno.Ne znam…ne mogu da vjerujem…jos mi ta informacija ne dolazi do
mozga…ono…slavni blizanci Tom I Bill Kaulitz imaju sestru…I to kakvu!OMG…”,Tom
poce skakutati a iz ociju mu je isijavao onaj sjaj zive radsti.



“Tom,ti si
stvarno srecan?!”,rece Bill iznenadjeno,gledajuci ga pravo u oci.



“…Jesam,Bill…srecan
sam!Nikada srecniji…sta nam se sve izdesavalo,kroz sta smo sve
prosli,usponi,padovi,brige,sreca…ali…Bill…ona je sve to…zbog nje trebamo da
idemo naprijed,guramo se I probijamo kroz ovaj nimalo laki zivot I trazimo
svoje mjesto pod ovim nebom…a nase mjesto negdje I postoji…Bill,zamisli…toliko
smo uspjesni,vrtoglavo popularni,imamo love na bacanje,sve najbolje imamo,sta
god pozelimo-sve je nase,gdje god I na sta god prstom pokazemo-to bude nase…ali
ljubav…ljubav,Bill…ona se ne bira…njoj ne mozes narediti da bude tvoja ili da
pripada tebi…ona bira!!!!...”



“Tom…ne mogu
da vjerujem da ovo cujem od tebe…”,blenuo je,skroz otvorenih usta,zureci u
brata blizanca.



“…to je
to,Bill…kockice su se slozile…Sve je tako jasno…Mi smo sada kao Trojstvo…tako
povezani…”



“…povezani
ljubavlju…”,dovrsio je Bill.”…ljubavlju vecom od ljubavi…ljubavlju iznad
ljubavi…”



“E…a zamisli
ti to…ona je jedan od nasih najvecih fanova…a nasa sestra…Wow…nevjerovatno…tako
mi je nevjerovatno sada povjerovati u to…Bill…nisam mlakonja,I ti to
znas,ali…moram ti priznati…da je ovo za mene,pored tvog rodjenja,rodjenja brata
I nekoga svoga,krvlju povezanog sa mnom…ovo je…nesto najljepse I najdivnije sto
sam mogao dobiti u zivotu…to je najveci dar…a znam da I ti tako mislis…Svaki
concert,svaki vrisak fana,oni sami…sve…sve mi je to drago…ali…ovo otkrice mi je
isto toliko drago…mozda cak I vise!...”,rekao je Tom kroz suze. Da…veliki
Tom,srcelomac I san I opsesija mnogih fanovki sirom svijeta…stajao je pred
bratom I …plakao je.



“Da!”,rece
Bill kao zacnut,podignutog pogleda,uprtog prema bratovljevim ocima,”…govoris
moje misljenje”,rekao je puno ponosa.S osmijehom na licu.



“…ONA nam se
uvukla u zivot tako tiho…a mi,ako smo braca,znamo kako I sestra moze
voljeti…znamo I kako sestra voli…ona je mladja godinu od nas…mi smo sada njeni
cuvari…cuvari tog njeznog bica,jos njeznijeg srca I duse,koja nas voli takvom
nevinom I nedodirljivom ljubavlju…znamo jacinu te ljubavi..a opet…ne znamo…to
znaju samo njeno srce I dusa…ona je sada nasa,samo nasa…I kada nas svi prestanu
voljeti…sestra nikad ne zaboravlja…sestra nikad ne prestaje da voli…U nasoj
sjenci,ona ce da sija…vjecno…ona je nase svjetlo u tami…najsjajnija zvijezda
naseg neba…Sada,Tom…sada imamo pored sebe bice vece od zivota…bice koje je u
nas zivot unijelo pravi smisao…imamo nju…Imamo NJU!!!!...A sa njom…ljubav
napokon ima ime a zivot pravi smisao…”,rekao je Bill gotovo jecajuci.Tom je
prisao I zagrlio brata iz sve snage.Zaplakase zajedno…od srece.




“…Ah…OK,Tom..plac je za mlakonje…mi smo veliki
decki!”,rece smijuci se ludo…”idemo da trazimo nasu sekicu!”






Nakon
desetak minuta….



“…Kako da ja
to nisam znao?!...Na ovom fax-u ima ...(zvizdanje) jaaako dobrih riba“,rece
uspaljeno Tom.



„OK,braco,ali
MI nismo dosli da gledamo ribe,ribice i ribetine,vec smo dosli da da vidimo KO
nam je sestra!!!!“,rece Bill pomalo ljutito.



„Aha...“,rece
Tom i ne obracavsi paznju na ono sto Bill prica...pa,odjednom,kao da ga je grom
pogodio,prozbori: „Bill,Bill...“,gurkajuci ga sve brze,rece opijeno”...vidi
ove....(siri oci,jezik do zemlje!) jeee...koja ribaaa...opaaaa...(slini za
curom,dok ga ona uopste ne primjecuje,jer su dobro skriveni)...OMG...da mi se
vratiti u Gimnaziju...ili da mi je krenuti na fax...zaamisliiii....ne,necu ni
da pomisljam...to je previse iskustva za mene...“



„Cujes li ti
uopste sta sam ja rekao,covece?!“,sad vec tankih zivaca rece Bill. “Hallo,Zemlja
zove Toma Kaulitz-a….misija krece!!!!”,rece Bill unoseci mu se u facu.



“…OK…sta se
deres odmah!”,rece prenerazeno Tom,isplazivsi mu jezik.



“Bill vrati
istom mjerom,pa se nasmija. “Ne derem se,nego ti fino kazem!”



“Bill…”,rece
Tom zamisljeno,”mi ne znamo ni kako ona izgleda,ne znamo ni ko je…”



“Ona nam je
sestra!”,rece Bill iznenadjeno,”zar je uopste I bitno sto ne znamo kako
izgleda?!Nekako cemo je vec prepoznati.Tako je rekla I mama…I Gordon,pa cak I
baka…ona ju je isto vidjela!”,rece Bill preuzbudjeno,sa kezom od uva do uva na
licu,gurkajuci Toma. “…Mama kaze da ona I lici malo na nas…ima nas osmijeh I
oci kao nase…”,rece Bill uzdisuci I lutajuci mislima ko zna gdje…”…ne pamtim
kad je nasa mama bila taako srecna…osim dana kad smo mi dosli na
svijet,naravno…”,rekao je smijuci se…zagledao se prema daljini.



“Ta mala
mora da je neki andjeo ili sta vec…”,rece Tom ozbiljnog pogleda.



“Ne bi me
cudilo!”rece Bill,a zatim obojica prasnuse u smijeh.



“…Znas…Bill,ti
si u pravu…ponosan sam sto si mibas ti brat…I briga me sta ce iko drugi ikada
reci za nas…ne znam da li sam ti to ikada rekao…priznao…ali…ja te volim…I
voljet cu te zauvijek I vjecno!...”rece Tom prilazeci bratu I zagrlivsi ga s
ledja.



“…Znam,Tom…sve
znam…” rece Bill smijuci se.



“Ona I Andy
sun am sada sve…I znas…jedva cekam da je vidim…tako sam nestrpljiv!”,rekao je
Tom glasom tako nevinim…poput djecijeg.



“…Bill…”.okrenuo
se prema bratu,”…Bill…imamo sestru…imamo dio sebe…sada samo trebamo da se
spojimo I budemo kao jedno…trebamo samo da se vidimo…u nama zivi samo taj
trenutak…kao srca,duse…radjamo se sa dva srca,a jedno nam Bog uzme I podari
nekom drugom,da ga cuva…na nama je samo da ga pronadjemo…to je ona divna
izreka…citat ili sta je vec…ali to sam zapamtio…na koncertima nasim uvijek bude
zanimljivih transparenata…”,rece Tom.Okrenuo se I uzdahnuo…



“Idemo,Bill…idemo
po ponos naseg zivota!”,rece,pruzajuci mu ruku.Bill se nasmijao,ispruzio mu
ruku I krenuo za njim.



“…drzi me
cvrsto…mislim da cu da se onesvijestim…”,receTom,a strah im se uvlacio pod
kozu…Sta ako ih…ne prihvati?!Mozda…? …



“Ne lupetaj,covece.Nista
od toga!Dodji!”,rece Bill,”iako nema krila,andjeo uvijek moze da nestane
neocekivano,oni ne cekaju,a mi NE ZELIMO da je sada izgubimo…Hajdemo malo
blize,uskoro ce I ona da krene kuci sa kolegama.”,rece Bill osmijehom koji je treperio spajajuci se sa vjetrom I zrakom
divnom I suncanog proljetnog popodneva.



“U pravu
si,Bill!”,rece Tom sa onim ludim smijeskom na usnama.



“Vidjecemo
je…pa maker I iz daljine,ali bice tu,sa nama,pod istim nebom,udisat cemo isti
zrak,grijet ce nas isto sunce…isto smo…”



“…isti u
ljubavi…”,rece Bill.



“Hajdemo,braco!’,rece veselo Tom,namignuvsi
mu,”…seka ceka!”



„Tom!“,dreknu Bill,“Tom...osjecam da dolazi...da
je...blizu je...tako blizu!!!!!...“,rece Bill nervozno,ruke su mu se tresle,kao
i Tomu.



„I ja!“,rece
Tom uznemireno.



„Tu
je!OMG...“,rece Bill dok su mu suze navirale u oci.



„Gledaj...samo
gledaj!“,rece Tom,pokusavajuci da umiri brata koliko je to moguce.



„...Moramo
uhvatiti svaku pojedinost,sve...svaki
pokret,treptaj,smijeh,okret...sve,sve...Mama je rekla da ima nas osmijeh i nase
oci...“rece Bill kao iz topa.



„Da,to sam
zapamtio...“,rece smireno Tom,“...takve rijeci se ne
zaboravljaju...nikada!!!!...Neko gleda nasim ocima i smije se nasim
osmijehom...za to vrijedi zivjeti i boriti se do samih granica izdrzljivosti!“,rece
Tom.



„Imamo
seeeekuuuu!!!!!“,vristeci progovori Bill.



“Shhhh…”,pridje
mu Tom I stavi mu ruku lagano preko usana.



“Ne zelimo
da budemo uhvaceni,zar ne?!”,rece Tom gledajuci brata.



“…U pravu
si…”,rece snuzdeno Bill.



“Nemoj da se
vuces.Hajde,kreni vec jednom!”,zapovijedi Tom.










…Bog je
odlucio da ih napokon spoji,nakon toliko godina cekanja,zudnje,ceznje I
odsanjanih snova za bratskom ljubavlju…



Sada se
odvija sudbonosni susret,sada ljubav postaje svjedok u susretu srca,koja vole
istom jacinom,istom ljubavlju…u susretu mladih dusa koje isto sanjaju,isto
vole,isto se smiju,isto pate…isto zive…Sada dolazi njihovo
vrijeme…Andjeli,zapisite ovu bajku zivota u vjecnost!...






“OMG!!!!...Jaaaaoooo,Tom,pogledaj…pogledaj-ONO-!!!!!”,RECE
Bill,kao beba,malo dijete kad skupi svoje tanasne rucice a okice sijaju,samo
sto ne poskoci od srece.



“Haaaa,gdje?!Sta?!”,rece
Tom okrecuci se oko sebe,kao lud,pa zastade,pogledavsi u Billa,I rece kroz onaj
glupav osmijeh:”Meni se obracas??”



“Ma,jook,a
ko drugi ima ovdje osim tebe I mene?!”,rece Bill ostro,podigavsi desnu obrvu.



“Paa…ima ih…ima ljudi…hehe…”rece Tom idiotski…”
Hej,stari,izgledas kao cudak.Smiri se I reci mi sta se dogadja!ok?!Hajde
sada...Polako...“ ,rece Tom tiho.



Bill je gledao u daljinu...u ocima mu se ocrtavao...zivot...


„OMG!!!!“,rece Tom razjapurenih ociju,samo sto
ne ispadose iz ocne duplje i poce gurkati Billa sto je brze mogao.



„ONA malena...ona...ona...POGLEDAJ
JE!!!!“,buljio je neprestano,kao omadjijan.



„...O tome
ti,dragi moj brate,i govorim!O NJOJ!!!! “rece Bill kroz suze,naslonivsi se na
Tomovo desno rame.



…Gledali su
u mene obojica.Osjecala sam necije prisustvo,ali mije bilo jako tesko u tom
trenutku da se okrenem I pogledam,a sta ako oni ne budu tu?!...Sta ako me jos
vise zaboli?!Sta onda?!...NE BIH TO MOGLA PODNIJETI…Ono sto nikada encu
zaboraviti je toliko ljudi oko mene I pogleda I osmijeha uperenih u mom
pravcu…svi se smiju…neki I vriste….ja gledam…ali nista ne vidim…bojim se
krenuti I prici…u meni je samo strepnja…Moje drugarice su mi rekle da su
vidjele NJIH…bili su tu…tako blizu…a tako daleko…bila sam toliko zbunjena,nisam
vise znala da lid a im pojerujem ili ne…sve mi je bilo tako nestvarno…samo sam
cekala da me neko udari I probudi iz sna…iako se nisam zeljela
probuditi…ali,nema nikoga da to uradi…ovo je zaista STVARNO!!!!!...Rekle su das
u ih vidjele…vidjele su…kazu da je sam pogled,pa I onaj brzi,izazivao suze u
ocima onih koji su gledali.Mozda im tada,u tom trenu,nisam povjerovala,iz
razloga jer mi se jos uvijek cinilo da sanjam I da bih svojim nepromisljenim
rijecima mogla pokvariti svu savrsenost tog sna…ali duboko u svom srcu I
dusi-JESAM!!!!!...Pa ko od njihovih fanova ne bi volio da dozivi tako
nesto?!Smile



“Vidis li ti
to,Bill?!”rece Tom gubeci se,dok su mu se suze slijevale niz lice.



“Cekaj
malo!”,rece Bill. “…Heeeej…Tom….Tom,OVO NIJE NORMALNO!!!!!...POGLEEDAAAAJ!...Ma
daaaaj…ovo mora da je neka sala…”,govorio je Bill hodajuci u krug I drzeci se
za glavu.



“BILL,OKRENULA
SE!!!!!...Heeeej,malena,tu smoo!!!”,poce mahati Tom.



“JESI LI TI
NORMALAN?!Uozbilji se,izgledas kao ludjak…ne treba jos da nas vidi…nije jos
vrijeme…danas joj je rodjendan…pravo iznenadjenje treba tek da se
dogodi!!!!...”rece njezno Bill,isprva pitajuci brata da li mu oprasta sto je
maloprije bio grub na rijecima I sto je povisio ton na njega.



“…Ali…tako
je…opet si u pravu!”,rece Tom tako meko,njezno...ovakvog Toma jos niste
vidjeli...samo sto nije,oput tek rodjene bebe,poceo gugutati!



“…NEMOGUCE!!!!!...”,rece
Tom…Odjednom se ukipio…stajao je…nepomicno…Uhvatio je Billa za ruku:



“Bill…mislices
da sam lud…da mi se pricinjava,ali…ali…ali…ali,pogledaj je…”,rece Tom
jecajuci,sagnuvsi glavu.



Muk.


Podignuvsi
glavu,opazio je da Bill ne stoji kraj njega.Htio je dag a zovne..ali…znao je da
bi time samo pogorsao citavu situaciju…okrenuo se naglo I video je brata kako
je stajao…okrenut ledjima…plakao je…



“Covjece,sta
ti je?!Cekaj Bill…smiri se…molim te…reci mi…sta ti je sada?!“,rekao je Tom,a iz
glasa mu je izvirao ton brige.Suze su se kupile u njegovim predivnim smedjim
ocima…



“Tom…OVO JE
NEMOGUCE…ali N-E-M-O-G-U-C-E!!!!!!!!!!”,gusio se u jecajima.Pogledao je Toma u
oci i rekao mu:



“Tom,jesi li
joj video OCI?!NJENE OCI…OSMIJEH…OBLIK GLAVE…?!TOOOOM,TAAAAKO LICI NA NAS!!!!!!!!!!...”,jauknuo
je I bacio se bratu u zagrljaj.Tom ga je tjesio,bio je siguran u bratovom
zagrljaju!



“…Mozda nije
nasa sestra blizanka,ali…LICI NA NAS…!!!!ZAISTA LICI!!!!!!!!!!”,prosaptao je
kroz suze.



“Cekaj,Bill…Cujes
li ti sebe?!...Heeeej…to sam bas htio da ti kazem,ali…stani…pretekao si
me..jooj,Boze,sada mi tek nista nije jasno!...”,rece Tom grickajuci prst,sa
izgubljenim pogledom na licu.



Bill uhvati
Toma za ramena I okrenu ga prema sebi:



“Tom…to je
ONA!!!!!”,rece Bill guseci se u jecajima dok su mu se suze poput rijeke
slijevale niz lice,”To je NASA MALENA!!!!!OMG…” Ne znam ko je od njih bio vise
zbunjen.Pricali su nepovezano,kao das u se jos vise gubili u svemu ovome…



“MOOLIIM?!”,rece
Tom kao dag a je nesto osinulo preko lica,”…ONA…Ne mogu da vjerujem!!!!!...”



Zatim su
obojica otrcali do auta,sjeli u njega I uputili se prema kuci,u Loitsche.



U autu su nastavili pricu…:


„...Sjecas li se...“,rece Bill smrckajuci,”…znas
ono kad nam jeGordon pricao da je malo “svrljao” u mladosti,prije nego sto je
upoznao nasu mamu?“,rece Bill gledajuci u Toma.“To i mama zna.Sjecas se onog
dana kad su htjeli da pricaju sa nama,rekli su nam da zele da nam kazu nesto
jako vazno i da kad su nas zamolili da se ne naljutimo na njih...Onda su nam
rekli to...TO,Tom...da IMAMO SESTRU!!!!!!!!!!“,rece Bill sa suzama u ocima.



„Htjeli su nam reci za nju...za
NJU,Bill...“,rece Tom sa neopisivim sjajem u ocima,sto od suza,sto od srece…



„Polako vozi,Bill...pazi da ne skrenemo sa
puta...znas na sta mislim...ONA ne bih podnijela da nas vise
nema!...Pu,pu,pu,pu...pomakni se s mjesta...tj. pomakni auto malo na drugu
stranu!“,rece Tom i objica ze zakikotase.



Zatim se okrenuo prema Billu,ali nije ni zavrsio
okret,Bill je vec gledao u njega.Zaustavio je auto,ali Tom to nije osjetio,od
slinog uzbudjenja i srece.Osmijeh od uva do uva,a suze su se obojici
nekontrolisano slijevale niz lice.Glasan smijeh.



„Ne mogu da vjerujem!“,rece Tom kucnuvsi prstima
o prozor auta.



„Ni ja...ovo je san...kako drugacije sve to
opisati...?!”,rece Bill,naslonivsi se na sjedalo I rukama uhvativsi volan od
auta.



U isti
glas:“IMAMO SEEKUUU!!!!!!!!!!“



Gromoglasan
smijeh orio se u autu,a vjerujem da se culo I jos dalje…mnogo dalje…Jas am samo
pogledala kroz prozor fax-a I vidjela kako je sunce zasijalo jos jace,a nebo postalo
bozanstveno plavo…nikada ljepsi prizor u mom zivotu nisu vidjele moje
oci…Nasmijala sam se…Ovo mi je bio drugi put da sam na fax-u,danas,jer smo
imali jos jednu nadoknadu,ovaj put iz predmeta Njemacka knjizevnost srednjeg
vijeka I baroka!...A najljepsi prizor moje oci ce tek da vide…I to veoma
brzo…najsjajnije sunce I najvedrije nebo samo je popratna pojava onoga sto
NJIHOV SMIJEH izaziva…Jer njihov smijeh je eho ljubavi!...






…Tom je
gledao u daljinu,Bill je bio kao ocaran,ali vozio je auto smireno I ne brzo!



“Awwww…imamo
malu sekicu…mawu,mawu,mawuuuuu…”,Tom poce da mase rukama,skupljajuci prste kao
kad sa rukama zelimo njezno uhvatiti djecije obrascice I poce praviti neku ludu
facu…izgledao je taaaako slatko!A Bill ga gleda I smije se…”Lud si!”,rece kroz
smijeh,ne brisuci I ne skrivajuci suze…,”…razlika izmedju nas je samo godinu
dana…ali…on ace zauvijek da bude NASA MALENA SEKICA…NASA MALENA..” Suze na
NJIHOVOM licu su se slijevale bez prestanka…vec su postal malo crveni u
licu.Nako nekoliko trenutaka,Tom je zario glavu u dux-ericu.Kad ju je
podigao,bio je crven poput raka.Dvije krupne,vrele suze,upravo su skliznule niz
njegov obraz…”Boze…reci mi…da li mi sve ovo zaista sanjamo ili je sve ovo
zaista stvarnost?!”,rece Bill njezno brisuci suze,alibrzo,jer su vec bili blizu
kuce.



“OK,Tom…pretvaracemo
se…necu da skontaju das mo potajno isli da vidimo seku.Neka uzivaju dok nas
drze u neizvjesnosti.”,rekao je I namignuo bratu.



“Samo
gledaj,brate moj…”rece Tom odvazno,”…nema sanse da nas raskrinkaju.Vjeruj svome
drugom JA!”,pokrivsi rukama usne da ne bi dreknuo od smijeha,Tom gurnu lagano
Billa.On se nasmijao od srca.



“Joj,joj…”,rece
Bill,”…tebe nista ne moze da iznenadi!”,smijuci se povuce brata njezno za
pletenicu koja mi je pala na rame.



Udjose u
kucu.



(…Dosli su samo po mamu,Gordona I baku da ih vode da
‘’vide’’sestru izbliza.Za njihovu tajnu niko ne zna,iako su je na kraju ipak
priznali svojima.Onda su svi srecno krenuli ka mom fakultetu. … )






Dodir s neba


“ What you
don´t know
is that I lay awake
Wishing you were here tonight
What you don´t know
That I loved you long before we were alive
Cause how would you know, how could you know ?
So now I´m gonna tell you everything

What you don´t know…”


…Smijuci
se,u velikoj guzvi,izadjoh sa fakulteta I krenuh sa mojim kolegama prema
kuci.Odjednom…stadosmo kao ukopani i…tisina…svi se okrenuse prema meni…a
ja…Okrenuh se…I gledam naprijed…gledam I samo NJIH vidim…Gledam…I ne mogu da
vjerujem…ko to stoji ispred mene?!Koga to moje oci vide?!...Boze moj…pa ONI su
tu…ANDJELI SU TU,GLEDAJU ME…Gledaju mene I smiju se!!!!!!!!!!O,Boe,jesu li to
stvarno ONI?!Jesu li to moj Tom I moj Bill?!Jesu li to ZAISTA ONI..MOJA
BRACA?!...



Torba je
pala,poput vojnika ranjenog na mejdanusa njom i moja jakna,kao pero od
ptice…mobilni telefon je ispao I raspao
se u komadice…ali,nije mi bilo zao…



Vidjela sam
ih…suze iz ociju se slijevahu kao potoci,ma ne,slijevahu se poput mora koje se
ulijeva u veliki,nepregledni okean!...Stajah kao ukopana,nekontrolisano drhcuci
a suze liju I liju…bez kraja…Vrisnuh!Malo je falilo da se srusim na cestu,ali
ZBOG NJIH sam izdrzala…sve je moralo biti savrseno!Sve je moralo biti kao u
snu!...Okrenula sam se…iza mene su stajali teta Simone,Gordon I baka,a kasnije
su dosli Andy I moji roditelji zajedno s njim!Ne znam da li su plakali ili su
se smijali,ali mi je nakon toga svega teta Simone ispricala da je nas susret
bio I vise nego dirljiv.Svako bi pustio suzu…suzu radosnicu…



Gledam
ih…miluju me pogledom…njihove oci me ljube po licu…tonem u tu ljubav poput zrtve
zivog pijeska,tako lagano… Nikada necu zaboraviti taj trenutak kad sam i…kad
sam…kad sam im potrcala u zagrljaj,a mozda I poletjela,nista ne znam.U tom
trenutku svijet je bio moj I mogla sam sve sto sam pozeljela!...Samo znam das u
me grille snazno najnjeznije ruke a poljupcima po licu obasipale najmekse
usne,kao da su me andjeli zakrilili u stitili svojim krilima,a ocima I
osmijehom me ljubili…Tada kao da je vrijeme stalo,stalo zbog nas,znajuci sta se
u nama zbiva…sta se u nasim srcima I dusama upravo desavalo.To se skrilo
zauvijek u meni I cuva me kad mi je najteze…Gledali smo se,ne vjerujuci u to
sta nam je sudbina preodredila…Kleknuli su kraj mene,drzeci me za ruke.Jednu je
uzeo Tom,a drugu je uzeo Bill!Gledah u njih kao u Boga zivoga,smijuci se I plakajuci
u isto vrijeme,milujuci svojim rukama njihove obrascice,meke poput bebinih I
brisuci suze sa prelijepih andjeoskih lica. …



Osjetih da hoce nesto da mi kazu,pa ih pustih:


„...Malena...“,rekose skoro u isti glas,“...a
kad cuh te andjeoske glasove,ja se rasplakah jos vise...jos vise se podjoh
tresti i jecati...ali od srece...



„...Ne placi,malena...tu smo,sad i
ovdje...zauvijek sada i vjecno!...“,rece Bill gledajuci me najljepsim ocima na
svijetu..Boze moj,kako su predivni...i samo moji...moja braca!...



„...I znaj da si odsada NAS ANDJEO...“.Htjedose
reci jos nesto,ali prekinuh ih ja,staveci im lagano ruku preko usana,da ih ne
povrijedim.



„...Tom...Bill...ne govorite vise nista,ni
rijeci!...Molim vas…sve je vec receno!...VOLIM VAS!“ Iz grudi se ote vrisak i
pohitase rijeci poput strijele,jedva docekavsi da se napokon oslobode okova
cekanja i podjose da krase nasu ljubav...koja je tek pocela istinski
zivjeti...napokon slobodna...“...tako sam ponosna na vas!“,rekoh im i kleknuh
kraj njih,cvrsto se zagrlismo,najcvrsce...jako,najjace...a opet tako
njezno...njezno,njeznije...



Osjecala sam se tako nestvarno,osjecala sam se
istinski voljenom,dragom,milom…kao nikada prije.Imam bracu,imam srecu,imam
ljubav…imam zivot…onaj pravi zivot…oni su tu,kraj mene…mi smo tu!...u pravo
vrijeme i na pravom mjestu.Zauvijek neraskidivo povezani nedodirljivom
ljubavlju.Zauvijek zajedno,zauvijek njihova...zauvijek Tomova i Billova
malena...zauvijek njihova...i samo njihova!... To „zauvijek“ odzvanjalo je
mojim bicem...sve jace i jace...Tu su...kraj mene...samo sam to ponavljala...i
da ih volim!!!!!...O,moj Boze...Ti si ispunio zelju mog srca i moje
duse!!!!!...Ostala sam bez teksta,bez rijeci...kao da je govor isceznuo iz
mene,kao da vis e nisam imala sposobnost govora...



Krenuli smo prema autu,onako nasmijani,zagrljeni
i suznih ociju...



„Vi hocete da nas strefi srcka!“,rece teta
Simone kroz suze i smijeh.“...Ovaj prizor bi i najhladnije srce otopio..otopio
bi citav Sjeverni pol,Atlantik...rasplakao bih i njih...“,rekla je njezno,ne skidajuci
osmijeh sa lica.



„A ne...“,rekose braca u glas,“...ovo je bio
zivota vrijedan trenutak,susret kakav se ni pod dejstvom amnezije ne
zaboravlja...dio je nas...sama srz svega onoga sto nas cini nama...“...Ja sam
samo gledala u njih...



Samo odjednom rekoh tiho: „Smijem li i mogu li
samo nesto nakratko da uradim?“,rekoh crveneci se.



„Naravno,malena!“,rekose u glas...Sada sam bila
zvanicno NJIHOVA MALENA...



Otrcala sam na sred trga,ma nije me vise bilo
briga hoce li mi se neko smijati,da li ce me streljati,ubiti ili sta vec...nije
me bilo sram nicega...samo sam pocela skakati i vristati iz sve snage...Gledali
su u mene i smijali se svi.Pridjoh im. „Sada mi je mnogo bolje!“,rekoh,disuci
ubrzano,ali srecno i prezadovoljno.“Tom,Bill,sjedite sa mno nazad,Andy u
gepek,a teta Simone i Gordon...moj drugi tata...naprijed.Bako,ti se ne
ljutis,zar ne?Kod mojih roditelja,u njihovom autu,ima mnogo mjesta!“,rekoh
smijuci se,ociju jos uvijek vlaznih od suza.Baka me je samo pomilovala po kosi
i poljubila u obraz...mama i tata su trazili prave rijeci za mene..ali...nije
ih bilo...znali su oni to...pred nama su se gubile..nestajale...Kasnije su mi
rekli da je sve ovo bilo isplanirano do najsitnijih detalja,cak i nas odlazak u
Magdeburg,sve zbog mene...zbog ovog trenutka...OMG...kako sam tada pocela da
placem...Imam definitivno najbolje roditelje na svijetu...ikada!!!!!



„Kako sestra kaze,tj.NASA MALENA,tako mora
biti!“,rece Tom,sagnuvsi se I poljubivsi me u obraz,a za njim I Bill.Uhvatise
me za ruku I udjosmo u auto.”Andy,nemoj u gepek…to je samo salaa!Smile.Ima mjesta
kraj nas!“,rekoh mu kroz smijeh.Sjela sam izmedju Toma i Billa,drzeci njihove
ruke cvrsto u svojima,kao da se bojah da mi ne pobjegnu sada,kad ih imam kraj
sebe napokon...Neprestano sam ih gledala...cas jednoga,cas drugoga.Moja dva
andjela sada su kraj mene...na mojoj strani...sjetih se teta Simone-ine i
Gordon-ove poruke...Andjeo na mojoj strani...i vise nisam bila sama!Nikada
vise!Naslonih se na Billa,smijuci se,a on me njezno poljubi,stavivsi mi ruku na
obraz.A Tom se bio naslonio na mene,njezno...Ubrzo smo stigli kuci.Moji
roditelji i baka su nas cekali napolju,jer dodjose prije nas.Sve je bilo
spremno za pravi porodicni rucak!...Koliko mi je tada vrijedila sreca?!...Koliko
mi je tada vrijedio zivot?!NEPROCJENJIVO!!!!!!!!!!...A sada...sada imam sve...a
najvaznije od svega-andjele na mojoj strani!!!!!...Po prvi put u
zivotu,osjecala sam se poput istinski zivog bica,koje zivi sa ciljem i sa svim
onim sto mu je potrebno da bude bice...da bude covjek...i opet sjedim kraj
NJIH,kraj Billa i Toma...drzeci ih za ruke i udisuci tu ljubav punim
plucima...trebala mi je ocajnicki...samo za nju sam i zivjela...Na sledecem
albumu,bice jedna pjesma...koju su moji andjeli napisali...a koja je posvecena
meni!...



Sada mogu i da umrem,ispunjena sam do
najsitnijih dijelova moga bica...ma i vise od toga...sada sam pravi
covjek,prava mlada djevojka.Ali,ne..jos nije vrijeme smrti...zivot se sada tek
radja za mene...za nas...a ljubav ce sada da bude poklonjena onome kome je i sudjena
i na koga je toliko godina cekala...Jadni su oni koji kazu da im je zao i da se
osjecaju grozno jer imaju sestru ili brata,kao smetaju im...pa oni ni ne znaju
kakav je to dar...imati nekoga svoga,nekoga rodjenog...nekoga ko je s tobom bio
u stomaku i nisi bio sam...ja i andjeli moji mozda nismo krvlju povezani,ali
nas veze nesto mnogo vise od krvi...Ja bih radije umrla,nego se ikada zbog bilo
cega odrekla NJIHOVE ljubavi!!!!!Njih mi je Bog podario,ONI su moj dar sa
Neba...moj DODIR S NEBA...i najnjezniji dodir zivota koji me je ikada
dotaknuo...obgrlio me je sa svih strana.



Zelim da ih cuvam,zelim da ih volim,zelim da im
svaki dan pokazujem ljubav,svaki minut,sat,sekund...zelim da im pokazem svaki
dio mog srca i duse,u svakom su oni...u svakom je ljubav...svaki ih voli
najjace,najvise...svaki dise za njih,zivi zbog njih i postoji zbog njih...



Ne mogu da pronadjem rijeci da njih opisem i da
opisem citavu ovu situaciju...ovo se mora dozivjeti!...Te rijeci ne
postoje...jednostavno ne postoje...niti ce ikada postojati!...Ovo je sreca
iznad srece,ljubav iznad ljubavi,zivot iznad zivota...



Sutra je veliki koncert u Njemackoj.Idemo ja i
Andy zajedno,imamo pocasno mjesto u prvom redu,imam pogled na moje andjele...I
daaa!Imam informaciju za sve njihove fanove!:)Sredila sam neke stvari,kao sto
sam i obecala da hocu...jednog dana...koji je dosao!...



Srecice moje,dusice moje,radosti moja...udarne
vijesti ce uskoro zatresti citavu planetu,ali vama zelim prvima reci. „BILL I
TOM KAULITZ IMAJU SESTRU!!!!!!!!!!“Jedva cekam da vidim vasu reakciju,ali jedno
sigurno znam-bice vam drago!Bar nekima...Vasa mala Mary je napokon ostvarila
svoj veeliki san!Hvala vam sto ste bili uz mene i sto ste vjerovali u mene,sto
ste uvijek bili tu kad je bilo najteze,najbolnije,kad su me svi ostavili,kad je
sve bilo crno,a svjetlo na kraju tunela tako daleko...miljama daleko...kao 1000
mora...beskrajno!...Volim vas,najdrazi moji,nikada vas nisam zaboravila,niti cu
vas ikada zaboraviti.Upravo sam sa mojim bebicama-andjelima u Berlinu-veliki koncert
samo sto nije poceo!!!!!Wink I da,jedan poklon od nas za vas:



SVI KONCERTI
KOJI SU BILI OTKAZANI,A NISU NADOKNADJENI-TO CE
BITI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!100%-I TO POCEV OD
OVE GODINE!!!!!!!!!!Smile)))



Jedva cekam da vas sve vidim!!!!!Za vas su
pripremljene specijalne karte-moja zelja!Smile



Do tada-cuvajte mi se i budite
pozdravljeni!!!!VOLIM VAS NAJVISEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!



...Obecanje je odrzano...Moja ljubav,moj
zivot,moje sve...napokon imaju svoje ime!!!! ...










Daleko od zaborava...ja sam tu...kao andjeo na
tvojoj strani...Najteza stvar je ostaviti tebe...a tako mnogo kad jos ostane
nedoreceno...Vrisni!Spasi me!...Zauvijek samo tvoja...i nicija vise...Odlazim u
beskonacnost...Poslije tebe ne dolazi vise nista...Nemoj da skocis...u
noci...Pricanje...ljubav i smrt...zauvijek sada...ti me podizes...hvala
ti...Ovako izgleda moj zivot...A ko se voli najvise na
svijetu?!BRAT!!!!!...Volim te!...Zauvijek zajedno!!!!...Dusa duse moje..iako
nismo krvlju povezani...moji ste...nas veze nesto vise...mnogo vise...ono
neshvaceno,duboko u nama...nasoj dusi i srcu...skriveno od tudjih pogleda i
opasnih namjera zlih i bezosjecajnih ljudi...Tebi...sve poklanjam...najljepse
sve moje neka sada bude tvoje...i moj zivot je sada u tvojim rukama...Volim vas
srcem...obozavam dusom...Dodji!...cuj ih kako pjevaju...Samo za tebe...483
najljepse melodije...humanoidi ljubavi...Sve ono sto mi treba u mom je zivotu
sada...Ja sam sada ja...do najsitnije koske u mom tijelu...Hej,volim te...ne
zaboravi...Cujes li eho ljubavi?!...



Za ljubav vrijedi i treba zivjeti...To je sve
sto znam...sada znam...Zivjeti da bih voljela,a voljeti da bih zivjela...imam
koga voljeti...imam i za koga zivjeti!...










...Posveceno mojim andjelima...


Volim vas zauvijek!...Kako bih voljela da vam
mogu reci one dvije slatke rijeci,one rijeci koje zivot znace,a samo dvije
rijeci...sa tolikom snagom i moci...vise nego sto ce ikada imati jedna
pjesma,text,oda,knjizevno djelo,remek-djelo nekog slikara...Rijeci najjace od sveg
moguceg i nemoguceg zla...jace od sve patnje,boli,tuge...Ali...vi nikada necete
znati koliko vas volim i koliko me boli daljina koja nas dijeli...pa makar bila
i najmanja...daljina je daljina...daleko je...Nadam se susretu sa vama i
vjerujem dok zivim i disem...Moja molitva je zvuk vaseg imena...Oprostite mi
ako je nesto ostalo nedoreceno,ako su rijeci izgubile smisao,ako je sve postalo
isto i bezlicno...



Vrijednost rijeci i govora ovdje prestaje...u
nama se sada kriej odgovor na sve!...



U ljubavi do
smrti,moje srce ce istrajati...



TOKIO HOTEL
ZAUVIJEK!!!!!!!!!!













09.01.2010 god.




Marina
Back to top Go down
View user profile
diamond.luxury
VIP member
VIP member
avatar

Number of posts : 4267
Age : 23
ËîęŕöčĽŕ : Tom's left egg *enjoying*
Registration date : 2008-11-12

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!   Sat Jan 09, 2010 10:12 pm

Moj comm.sam ostavila na drugom 4umu,ali evo i ovde cu.
Stvarno je predivno,i zvuci tako ubedljivo da sam u nekim delovima cak i poverovala u ovo O_O.
Nema razloga da ti se iko smeje,.,.stvarno je predivno <3
Back to top Go down
View user profile http://www.myspace.com/l0st_princess
Schrei_or_die
VIP member
VIP member
avatar

Number of posts : 466
Age : 24
ËîęŕöčĽŕ : Fantasy world with my bishounen x)
Registration date : 2008-06-21

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!   Sat Jan 09, 2010 10:14 pm

Zasto bih se smejala?

Devojka prica o svojim zeljama i osecnjima sa tako nevinom iskrenoscu da si me dotakla.

Vrlo lepo.
Back to top Go down
View user profile
billovka94
Moderator
Moderator
avatar

Number of posts : 4186
Age : 22
Registration date : 2008-07-16

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!   Sat Jan 09, 2010 11:09 pm

Schrei_or_die wrote:
Zasto bih se smejala?

Devojka prica o svojim zeljama i osecnjima sa tako nevinom iskrenoscu da si me dotakla.

Vrlo lepo.

__________________________________________________
Back to top Go down
View user profile
Prinzessin von Brüder <3
New fan
New fan
avatar

Number of posts : 35
Age : 27
ËîęŕöčĽŕ : Humanoid City <3
Registration date : 2009-12-25

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!   Sat Jan 09, 2010 11:26 pm

...Hvala vam...zaista sam pocascena i drago mi je da vam se svidja...Nadam se da cu jos bar jednom uspjeti ovako nesto napisati... Smile)

<3<3<3<3
Back to top Go down
View user profile
Sponsored content




PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!   

Back to top Go down
 
Tomova i Billova malena zauvijek!
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
Tokio Hotel in Serbian hearts :: Tokio Hotel :: One-shot-
Jump to: